U srijedu 9. siječnja obilježen je spomendan pripojenja Međimurja Hrvatskoj. Obilježavanje je započelo polaganjem vijenaca na grob dr. Ivana Novaka na čakovečkom gradskom groblju. Svečana akademija povodom obilježavanja spomendana održana je u zgradi “Scheier” u dvorani “Zrinski”. U crkvi Svetog Nikole biskupa služena je sveta misa za Domovinu.
Posve je jasno naglašena i presudna uloga Dr. Ivana Novaka ne samo za vojnu akciju nego i za ono što tek slijedi. A završilo je u Trianonu, 4. lipnja 1920. godine kada je na Mirovnoj konferenciji takozvanim „Trianonskim ugovorom“ Međimurje dodijeljeno Hrvatskoj a Mađarska ga se morala odreći.
U završnom dijelu knjige pod naslovom „Uspjelo oslobođenje Međimurja 24. prosinca 1918.“ Horvat potanko opisuje vojnu akciju izvedenu na Badnjak te 1918. ali i nastavlja opisivati događaje koji su uslijedili i kulminirali 9. siječnja 1919. kada je u Čakovcu održana Narodna skupština.
Horvat navodi da je na toj Narodnoj skupštini bilo prisutno preko 10 000 ljudi što je za ondašnje prilike nevjerojatna brojka ali zašto mu ne vjerovati? Na toj skupštini donijeta je i uvodu spomenuta Rezolucija o odcjepljenju Međimurja od mađarske države. Tom Rezolucijom kao i narodnim pjesmama Međimurja zabilježenim u zbirkama Dr. Vinka Žganca u Trianonu se dokazivalo da u Međimurju ne žive Mađari nego Hrvati. Nije poznat ni jedan drugi slučaj mirovnih pregovora ili ugovora u kojem su narodni običaji i narodne pjesme bile dokazom pripadnosti nekom narodu.
Na grobu Dr. Ivana Novaka i njegove supruge Mile nalazio se lav koji se srušen a sasvim slučajno naišlo se na informaciju da su ostaci spomenika sačuvani, a da je taj spomenik djelo kipara Frana Kršinića i da je dovršen 1935. godine. Pripadnici mađaronske ekstremističke organizacije „Štuka“ srušili su ga, prema jednim 1941. a prema drugim izvorima 1942. godine. Pripadnici „Štuke“ bili i „ugledni“ građani Čakovca koji su nosili prezimena Živković, Makar, Majerščak… Došlo se i u posjed fotografija spomenika iz 1935.
Podaci da su ostaci spomenika sačuvani pokazali su se točnim. Lavlje tijelo raskomadano u tri djela, bez glave i ukrasa s lavljeg poprsja, ovalni brončani bareljef s portretima dr. Novaka i supruge bili su zakopani u jednoj šupi u Čakovcu, u blizini Željezničke stanice. Saznalo se da je to nekada bila stara šećerana. Ostatke spomenika sačuvao je Josip Munezi od kojega je Međimurska županija otkupila (naknada za čuvanje kulturnih vrijednosti) ostatke spomenika. Na jednom dijelu ostatka vidljivi su kiparski pokušaji da se iskleše neko novo umjetničko djelo. Tko je bio taj kipar koji je pokušao iskoristiti ostatke spomenika ni do danas nije sasvim jasno. No činjenica da su ostaci spomenika do 1956. stajali na ulazu u palaču Staroga grada kada ih tadašnji direktor Muzeja Aleksandar Schulteisz premješta na nepoznato mjesto. No bilo kako bilo, 1998. godine uz pomoć kamenoklesara Josipa Sermeka iz „ČAKOMA“ i savjeta Stjepana Jerkovića iz Muzeja Međimurja dijelovi spomenika su sastavljeni i vraćeni na grob dr. Novaka.
I 9. siječanj je proglašen spomendanom. Na ponos Međimurju i u znak zahvalnosti Dr. Ivanu Novaku.
