Ovaj nam tjedan na Britanskom otočju baš nije išlo! Naprotiv! I Mirko je pao. Moj cimer iz saborske klupe, doživio je težak poraz i izgubio jednako brzo kako su drugi do sada gubili od njega. Poraz u borbi koja je bila teška, surova, beskompromisna kao što je to inače i taj sport koji je odabrao i koji ga je vinuo u svjetske visine. Munjevite pobjede i munjeviti porazi sastavni su dio te igre koja stavlja na kušnju i snagu i brzinu i intelekt, ali i psihičku snagu i postojanost boraca. Ovoga puta Mirku je nečega ponestalo. S nemirom sam pratio početak njegova nastupa, prisjećajući se njegove jučerašnje izjave da razmišlja o povlačenju. Djelovao je umoran i ispražnjen od motiva, govorio je da mu je dosta hotela, ptovanja, stranih ljudi, zemalja… Naslutio sam početak kraja jedne uzorne i bogate sportske karijere, iako o tome nismo razgovarali. Ali družeći se, shvatio sam da privodi kraju taj dio života i priprema se za neke druge vrste izazova. Ako, nakon ovoga poraza odluči otići, treba ga razumjeti, kao što se mora razumijeti i Janicu. Volio bih da je otišao s pobjedom, ali ako odluči otići neka ide odmah. U ring (kavez) više nikada ne bi smio ući tako da ugrozi svoj život i svoje zdravlje. Sve što je do sada napravio, trajno ga je smjestilo među hrvatske sportske veličine. I to mu se ne može oduzeti. Zato, cimeru vraćaj se kući!
